Porođaj u komi, život u košmaru

09/19/2007 0

Dvadesetjednogodišnja Svjetlana Kljajić iz okoline Kozarske Dubice, nakon nesrećne ljubavi iz đačkih klupa, iznenada se razboljela, pala u komu i u takvom stanju se porodila u Banjoj Luci, piše dnevni list Fokus.

Kada su je svi otpisali, vratila se među žive, počela ustajati i koristiti invalidska kolica, a sada je postavila novi cilj, da napravi prvi korak i sa kćerkom Jovanom prošeta kroz Dubicu. U merđuvremenu je preživjela još dva teška gubitka: Svjetlanin otac je ubijen, a otac njenog djeteta nestao bez riječi! Zaljubila se u drugom razredu gimnazije, u školskog druga kojem danas ne želi ni ime da pomene. To je bila ljubav bez ograničenja, oboje smo maštali o zajedničkoj budućnosti. Izlazili smo, šetali parkovima, on je dolazio mojoj kući, a ja išla kod njegovih roditelja prava bajka iz tinejdžerskih snova sjeća se Svjetlana.

"Nakon mature dogodila se strašna tragedija. Komšija iz sela, koji je prethodno odslužio kažnu za ubistvo, ponovo je potegao nož i usmrtio Svjetlaninog oca, takoreći na kućnom pragu. I to bez ikakvog razloga! To je za mene, kao i za cijelu porodicu, bio veliki šok. Otac mi je pružao neizmjernu podršku, ljubav i pažnju. Nakon njegove smrti moji snovi o studijima su se raspršili, jer više nije imao ko da me školuje" kaže Svjetlana.

Nesuđena studentkinja zaposlila se u Dubici, u preduzeću koje se bavilo trgovinom kompjutera. "Do radnog mjesta išla sam pješke šest kilometara, uglavnom kroz šumu. Morala sam proći pored kuće ubice moga oca, potom pokraj groblja gdje je tata sahranjen. Prvi mjesec sam dobila platu od 250 maraka, a sljedećih šest, koliko sam radila, ni marke, pa sam napustila posao" priča Svjetlana.

Srećna veza s prvom ljubavi nastavila se. Zato se Svjetlana nije zabrinula kada je krajem 2005. godine ostala u drugom stanju. Moja nova životna drama počinje 11. januara 2006. godine kada sam iznenada osjetila bolove u vratnom dijelu kičme, probadanje, utrnulost. Obratila sam se ljekarima u dubičkom Domu zdravlja. Već nakon prvog pregleda, oni su shvatili da je problem ozbiljan i da mi je život ugrožen. Svakog sata bivalo mi je sve gore, gubila sam svijest i nakon dva dana uputili su me na hirurgiju u Kliničkom centru u Banjoj Luci. U Dubici su me priključili na kiseonik i ja sam, bolničkim kolima, u maminoj pratnji, krenula ka Banjoj Luci. Usput mi je pozvonio mobilni telefon, zvao je moj dečko i pitao gdje sam. Sklonila sam sondu sa usta i rekla da idem u bolnicu u Banju Luku. Tada se veza prekinula, jer se ispraznila baterija mog telefona. Više se nismo čuli ni vidjeli, to je bio kraj naše idile, a početak moje borbe za goli život kaže Svjetlana. Pala je u komu. " Potpuno nepokretna, izgubljene moći govora, ležala sam nepomično u bolnici punih 14 mjeseci. Povremeno je dolazilo do kriza, a prognoze su ukazivale da ću izvjesno vrijeme samo vegetirati, kao biljka. Ali, s 20 godina nisam se mogla pomiriti s tim. Odlučila sam da ustanem na noge i povedem svoju Jovanu u šetnju " kaže hrabra majka.

Svjetlanina borba se nastavila i nakon povratka kući. Ima jasno postavljene ciljeve i ne želi da odustane od njih ma koliko to teško izgledalo. " Nisam zabrinuta što smo daleko od grada, što nemamo automobil ni novi namještaj. Važno mi je samo da je moja Jovana živa i zdrava. Dobijam 49 maraka od Centra za socijalni rad, a 70 maraka koje su nam prethodno davali ukinuli su, valjda je državi veliki trošak" komentariše Ceca.

izvor:Fokus

Ostavite komentar »