Milko Grmuša: Da li je nama znanje uopšte potrebno?

09/12/2011 0
Milko Grmuša: Da li je nama znanje uopšte potrebno?

Ko nije sa nama, taj je protiv nas. Čujete ovo geslo često u domaćem političkom diskursu.Stranački funkcioneri u ovo predizborno vrijeme posebno vole da glasačima pošalju poruku da svako ko ne glasa upravo za njih, taj direktno radi za one druge, a koji su, kako kažu, najgrđi, najkorumpiraniji i najnesposobniji.Tako se politička borba svodi na najprimitivnije vrijeđanje oponenata, što i ne čudi, s obzirom na nedostatak smislenih, kreativnih i konzistentnih programa. O poštenim i kvalitetnim kadrovima da ne govorimo.

Šta je uzrok ovakvoj negativnoj praksi? Gdje joj je korijen? Može li se promjeniti?

Prije svega, da biste mogli koliko- toliko korektno da upoznate političku kulturu nekog kolektiviteta, prvo morate da detektujete neke njegove osnovne karakteristike, a koje se tiču mentaliteta, kulturnog senzibiliteta i odnosa čovjeka prema čovjeku u odnosnom kolektivitetu. Nakon toga je lakše pojmiti i suštinu političkih odnosa u toj zajednici.

Ukoliko konsultujemo istoriju srpskog naroda dolazimo do jasnog zaključka da je on nevjerovatno dugo živio ili pod otvorenim jarmom što domaćih što stranih gospodara (feudalna srpska država i otomanski polumilenijski period), te da je svega nekoliko decenija, manje ili više, bio prepušten samom sebi, a dok se nije našao pod crvenim boljševičkim zulumom. Prema tome, jasno je da za cijelo to vrijeme narod bio lišen mogućnosti razvijanja kritičke svijesti prema samom sebi, što je donekle i logično kad trpite otvorenu diktaturu stranog ili domaćeg vlastodršca.

Međutim, problem srpskog naroda determinišu dva fenomena: s jedne strane, tu je nastanak servilnog odnosa prema vlasti, koji karakteriše poprilično niska potreba poltronisanja svakome ko je iznad, dok je s druge strane karakteristično odsustvo ma i pokušaja bilo kakvog objektivnog samoposmatranja (u mjeri u kojoj je uopšte moguće da se čovjek objektivno posmatra), odnosno nedostatak bilo kakvog kritičkog rezona o sopstvenoj ličnosti, a što se opet manifestuje prekomjerno nadmenim, a nerijetko i ponižavajućim ponašanjem prema onom ko je ispod. Jasno je, dakle, da poslovica „u dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi“ i nije ostavila bogznakakvog odjeka kod nas.

Kakogod, zato je ovdje izuzetno aktuelna poslovica „da komšiji crkne krava“, a koja, uz gorenavedeno, vrlo ilustrativno svjedoči, ukoliko ćemo pošteno, o primitivnosti našeg naroda. Ne treba se tu nešto stidjeti ili srditi zbog toga. Kao što je već spomenuto, imajući u vidu istorijske činjenice i uslove u kojima je egzistirao, logično je da naš narod nije imao ni vremena ni mogućnosti da se izdigne na kvalitativno novi nivo svijesti. Stoga je ta svijest ostala na srednjevjekovnom nivou. To ne bi, naravno, bio problem da smo još uvijek u srednjem vijeku i da drugi nisu zakoračili u dvadeset i prvi.

Konfučije je rekao da je najopasniji onaj koji ne zna da ne zna. Sokrat je govorio da ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja, jer treba znati šta je dobro, da bi se dobro činilo. Inspirisani antičkim filozofima i humanistima, a podstreknuti naučnim istraživanjima koja su zdrav razum i logiku takoreći rehabilitovala nakon nekoliko vijekova krutog crkvenog dogmatizma, evropski mislioci osamnaestog vijeka Volter, Dejvid Hjum, Ruso, Didro i drugi su pokrenuli širok i revolucionaran talas reafirmacije kritičkog promišljanja, promovisanja znanja, borbe protiv tabua, a koji danas poznajemo pod terminom „prosvjetiteljstvo“.

Njihova ideja bila je da se znanjem čovjek oslobodi stega primitivizma, bijede, bolesti i nesreće. Njihov cilj bila je emancipacija pojedinaca, nacija i država, zasnovana na znanju i učenju, a koja bi rezultirala slobodnim odnosima između ljudi. Da bi se to postiglo, cijenili su, potrebno je da čovjek kritički posmatra kako svoju okolinu, tako i samog sebe, te da ne prihvata a priori bilo koju tvrdnju koju zdrav razum ne može da potvrdi. Bili su čvrsto uvjereni da čovjek proširenjem svog znanja i percepcije otkriva postepeno i prirodne i moralne zakone, odnosno da što više zna, postaje i više moralan, a kako je govorio Sokrat.

Ideje prosvjetitelja su se postepeno proširile Evropom, posebno nakon Francuske revolucije, na čijim je tekovinama zasnovana većina država savremene Evrope i svijeta, makar formalno. Jednakost pred zakonom, zaštita privatne svojine, sekularna država, ograničenje državne samovolje i sloboda pojedinca-sve su to principi koje su afirmisali prosvjetitelji. Takođe, pod njihovim uticajem desile su se značajne promjene i u medicini, filozofiji, psihologiji, ekonomiji i drugim oblastima čovjekovog djelovanja. Ove promjene značile su kvalitativno poboljšanje života čovjeka i naroda, rast životnog standarda, obogaćenje kulture, poboljšanje položaja žene, promjenu odnosa prema afričkim narodima i, uopšte, humanizaciju čovjekovog bivstvovanja. I, kao što je već naglašeno, sve te promjene bile su determinisane kritičkim promišljanjem i neprestanim širenjem znanja.

E sad, ukoliko se ponovo osvrnemo na našu istoriju, evidentno je da je epoha prosvjetiteljstva kod nas trajala relativno kratko, da je bilo isuviše malo domaćih prosvjetitelja i da su društvene reforme u većoj mjeri bile plod prostog recipiranja formalnih rješenja drugih naroda i država (na primjer, Srpski građanski zakonik, kao pravni akt koji je imao izuzetnog uticaja na privredni život Srbije devetnaestog vijeka, bio je maltene potpuna kopija Austrijskog građanskog zakonika), nego što su bile rezultat unutrašnjeg razvoja i sazrijevanja. To je imalo za posljedicu da dobar dio novih „pravila igre“ ljudi nisu shvatali kao dio srpske tradicije i mentaliteta, što i nije bilo netačno, pa se tako počeo javljati sve žešći otpor prema tim „novotarijama“, a, naposlijetku, i prema čitavoj Zapadnoj Evropi, njenoj kulturi i dostignućima.

Zapravo, kod jednog znatnog dijela stanovništva postojala je percepcija otvorene kolizije vrijednosti domaće i zapadnoevropske kulture, iako je malo ko od pobornika takvog razmišljanja imao bilo kakvog pojma o suštini kako zapadne misli, a posebno o ideji samog prosvjetiteljstva. Zanimljivo je da je, zapravo, veći dio intelektualne elite Srbije druge polovine devetnaestog vijeka bio je oduševljen prosvjetiteljskim idejama, i na njima je, između ostalog, i zasnivao program nacionalnog ujedinjenja. Slična uvjerenja, štaviše, imali su i vladaoci u Srbiji, a posebno knez Mihailo Obrenović. Međutim, problem i vladaoca i intelektualne elite bio je što su narod isključivali iz procesa, smatrajući ga, donekle i opravdano, zaostalim i nesposobnim da pojmi suštinu odnosnog procesa civilizovanja zemlje.

Ali, stvar je u tome da bez naroda ne možete da civilizujete zemlju. I umjesto da su otišli u taj narod, „na izvor po vodu“, oni su ga sa aristokratskom arogancijom ignorisali, čime su učinili medvjeđu uslugu cijeloj ideji. Običan svijet se tako sve više okretao nazad tursko-palanačkoj kulturi i njenim „vrijednostima“, elita je, gnušajući se naroda, okretala glavu ka zapadu, i jedna tako razroka zemlja nije, prirodno, mogla da vidi kuda sve to ide. A išlo je prema novoj totalitarnoj ideologiji, produženju mraka i nastavka nacionalnog propadanja. Boljševicima nije bilo teško da ubodu svoj pakleno crveni barjak zla u tlo jedne takve zemlje.

I šta onda imamo? Jednu kolektivnu svijest prožetu dogmatizmom (nebitno koje provenijencije, dogmatizmi se suštinski ne razlikuju), autističnu i nespremnu na kritičku analizu. Samim tim, i nekreativnu. U takvoj situaciji ne možete da očekujete razvoj i proboj novih ideja, njihovu analizu i poređenje, a, samim tim, ni bitno unapređenje života ljudi ovdje. I onda ne čudi da vam se suština političkih odnosa, a od kojih, shodno uhodanom servilnom načinu razmišljanja, koji odlikuje strah od individualne odgovornosti, većina ljudi ovdje očekuje poboljšanje svog standarda, svodi na „ko nije za nas…“.

Danas, poslije svega toga, vrlo je teško razdrmati jedan, svakim zlom i nesrećom, istraumirani narod. Unutra je malo kreativnog potencijala, a i ono što ga ima okolina doživljava sa podsmijehom, uslijed nerazumijevanja i sopstvenog neznanja. Spoljni nadražaji dočekuju se neprijateljski, jer je, istinu govoreći, spolja uglavnom i nisu dolazili prijateljski i dobronamjerni signali, naprotiv. Međutim, ukoliko se veoma brzo ne dese drastične promjene u percepciji, a koje otprilike treba da budu onih karakteristika i elemenata koji su bili imanentni i samoj suštini prosvjetiteljstva, u skladu sa novim vremenom naravno, treba biti svjestan da će do konačnog kraha ovog naroda, uključujući i biološki, doći tragično brzo.

Ostavite komentar »