Adana Čelik: Let’s talk about food

06/18/2013 0
Adana Čelik: Let’s talk about food

Možete li zamisliti da vas je na čas kuhanja pozvao Stevo Karapandža, u emisiji koju vodi Oliver Mlakar i koja završava koncertom Đorđa Balaševića? Tako sam se ja osjećala kad sam saznala da se u regionu organizuje konferencija o hrani, Food Talk 2013. Moram naći način da odem, mislila sam svo vrijeme, i nekako u posljednji trenutak (čitajte: na dan polaska), sve se posložilo. 

Izvor: layla says

M. je pristao da ide sa mnom (ja volim biti tvoj šofer, rekao je). Odlučili smo da nećemo ići autoputem, jer je ovo i njemu i meni bio prvi put da idemo u Srbiju poslije rata, a željeli smo da bolje upoznamo ove krajeve.

Granicu smo prešli kod Zvornika, i krenuli putem Loznice, Šapca, Rume i, na kraju, Novog Sada. Nisam se mogla nagledati biber crijepova na starim kućama, otežalih krošnji višanja i lelujavih polja žita. Iako je putovanje bilo uistinu divno, najsentimentalniji trenutak za mene je bio kad sam ugledala smaragdnozelenu Drinu. Valjda ono uz što odrastamo zauvijek ostaje dio nas, i kad smo godinama i kilometrima daleko.

Konferencija se, simbolično, održavala na vojvođanskom salašu kod Novog Sada (Salas 137 u Ceneju), u organizaciji Color Press Grupe. U trenucima kad nisam fotografisala očaravajucu prirodu (ne zamjerite mi očitu fascinaciju cvjetovima maka), halapljivo sam upijala svaku izgovorenu riječ učesnika panela.

Color Press Grupi velika hvala za ideju i hrabrost da organizuju ovakav skup, i pohvale na veoma uspješnoj organizaciji.

Najviše su me dojmili pisac Vladimir Pištalo i kuhar/voditelj Vjeko Kramer (obećavam da to nije stoga što obojica potiču iz Bosne i Hercegovine!). Vladimir je vrlo slikovito i sa dozom blage fascinacije govorio o hrani (Recite mi drugo zadovoljstvo koje se ponavlja tri puta na dan i traje po pola sata). Vjeko me je osvojio pozitivnom energijom i pristupačnošću. Na panelu je elokventno i vješto govorio o svom radu i nastojanjima da donese nešto novo u domove svojih gledalaca.

Sa Amerom Sinanovicem, vlasnikom sarajevskog restorana Četiri sobe gospođe Safije, razgovarala sam o gastro ponudi našeg glavnog grada, za koju smo se složili da je jos uvijek u razvoju, kao i o tome ko utiče na kreiranje gastro trendova. Još jedno lijepo poznanstvo, Lamija Bulgurdžić, idejni kreator Jedi Tweet-a, e-kuharice sa najkraćim receptima, govorila je na temu food blogging-a, u sklopu panela posvećenom tematici hrane na mreži.

Oliver Mlakar i Stevo Karapandža pripovjedali su o svom radu u televizijskoj emisiji Male tajne velikih majstora kuhinje, uz mnoštvo anegdota o njihovom kamermanu ‘picajzli’ koji je od njih tražio da po deset puta posole jelo kako bi napravio snimak iz pravog ugla (ja ga u potpunosti razumijem), o emisiji sa Terezom Kesovijom koja nikad nije emitovana (nisu mogli složiti materijal jer je Tereza Stevu stalno oslovljavala sa ”asistentu moj”), te o tome kako bi pijačni standovi sa šampinjonima bivali preplavljeni dan nakon što bi oni u emisiji napravili jelo sa šampinjonima.

Mislim da je za njih dvojicu ovaj susret bio prilika i za trip down memory lane, i djelovali su skromno i polaskano našim oduševljenjem, sa osmijehom prihvativši ”kritike” generacije kojoj je četvrtkom, zbog njihove emisije, bilo oduzeto pravo na crtani film.
Iako smo morali krenuti nazad prije zvaničnog kraja Konferencije, kao šlag na torti ispratio nas je Đorđe Balašević prepričavanjem gastro-anegdota iz svog djetinjstva. Do suza nas je nasmijavao pričama o njegovoj baki koja je vrlo uspješno upravljala kuhinjom, o jednoj budali koja je izlijetala na cestu svaki put kad bi njegov deda sjeo na svoj motor, te o neizbježnom i nadrealnom susretu dede (na motoru) i praseta (dedu su doveli kući u zavojima, a baka je zabrinuto pitala ”Šta je sa prasetom?”).

Baka, koja se emotivno vezivala za kokoši i druge životinje, nije voljela dijeliti recepte, braneći se riječima ”Vjerujte da ni sama ne znam šta mećem”, a sve sto je ikad skuhala, uradila je koristeći dva loncica/mjerice: malu tufnastu i plavog olupanog. Mali problem malom Đorđu je bio taj da je baka puno voljela dedu, a deda jabuke, pa su svi kolači uvijek morali biti sa jabukama (npr. gomboce/knedle sa šljivama sa jabukama, i sl.).

Sa nježnošću je govorio o svojoj ”poetski nastrojenoj” majci koja se nije baš najbolje snalazila u kuhinji (što joj nije predstavljalo nikakvu prepreku). Rekao je da misli da se više dao na tu stranu porodice, i iz razloga što, za razliku od lika u svojim pjesmama, on zapravo nikada ne pije (otac dolazi iz vinogradarske porodice kojoj Đorđe, kako kaže, popravlja prosjek apstiniranjem od alkohola). On sam se nikako ne snalazi u kuhinji (svaka treća kajgana mu ne zagori), a voli pojesti slatko (Carski drobljenac (Kaiserschmarren) i hurmašice su omiljeni dezerti u domu Balaševića).

Na putu nazad za Sarajevo, M. i ja smo ponovno prepričavali njegove riječi, i ponovno se smijali. Negdje nakon Iriga, zaustavili smo se da kupimo voće kod lokalnog prodavca. Pričao nam je kako mu je jedan čovjek donio porciju ćevapa čak iz Novog Pazara, iz restorana u kojem je i Tito dolazio na ćevape, i kako su to bili najbolji ćevapi koje je on pojeo u svom životu. Hrana, svugdje i u svemu, mislila sam.

Na Konferenciju sam otišla sa željom da naučim nešto novo, a vratila sam se puna divnih utisaka, interesantnih poznanstava i sa dodatnom inspiracijom i vjerom i u svoj rad. Govora je bilo i o zdravoj prehrani, o dogodovštinama u kuhinji, hronoishrani, organskoj proizvodnji, filmu, ljubavi… O svemu ću pisati više u narednim postovima (čak imam i preporuke za nekoliko restorana u regiji i svijetu, koje ću vam rado prenijeti). Osjećam se privilegovano što sam imala priliku provesti jedan dan sa ljudima koji vole i cijene hranu, i koji su nesebično govorili o svojim iskustvima i naučenim lekcijama.

Od srca hvala svima za ovo nezaboravno iskustvo. Nadam se da se vidimo i iduće godine!

Related posts:

Ostavite komentar »